Postoje susreti koji nas podsjete da vrijeme nikada ne može u potpunosti razdvojiti ljude koji su nekada dijelili iskrene trenutke i da ih može ponovo sastaviti tamo gdje najmanje očekujemo.Tako su se, nakon 65 godina, dvije školske drugarice Zagorka Tapušković i Bosa Novaković, ponovo srele, ne na ulici mladosti, već u tišini Doma starih „Grabovac“ u Risnu. Vrijeme je ostavilo tragove na njihovim licima, ali nije uspjelo izbrisati ono najvažnije, uspomene, smijeh i neraskidivu nit prijateljstva koja je čekala pravi trenutak da se ponovo probudi.
Zagorka Tapušković iz Kotora koja je stanarka doma starih dvije godine, poželjela je da podijeli priču o tome kako su se dvije drugarice prepoznale,jer je kako kaže, ovaj susret za nju bio nešto jako značajno.
-Jednog dana pošla sam u sobu kod jedne prijateljice. Drugi put kada sam otišla kod nje žena koja je bila u krevetu pored njenog, ustala je i kazala mi: „Vi i ja se poznajemo“. Ja sam joj odgovorila „može biti“. Ona je na to uzvratila „baš se dobro poznajemo“. A pošto ja uvijek naglašavam ako je neko odozgo, reči mi jedan grad,na šta se ona nasmijala.I onda sam je prepoznala. Bosa je počela plakat, a i ja sam zaplakala.. i od tog dana, nakon 65 godina ponovo se družimo. Ona se rano udala, i znala sam da se udala i ko joj je muž jer sam ga poznavala,ali drugo ništa o njoj sve ove godine nijesam znala-kaže Zagorka ne krijući sreću.
Kazuje da je njena drugarica Bosa rodom iz Bjeloplavića, iz Danilovgrada i da su se upoznale u tadašnjem Titogradu gdje su pohađale Ekonomsku školu.
-Dok smo bile učenice ona me vodila kod njene bake u Danilovgrad.Baš smo se lijepo družile.Išle smo u ekonomsku školu u tadašnjem Titogradu, tamo je bio internat za sve srednje škole.Bilo nas je iz svih krajeva Crne Gore, ja jedina iz Boke. I bilo im je čudno, pola bi me razumjeli, pola ne bi..-prisjeća se sa osmjehom Zagorka.
Kaže da je ovo primjer da su čuda moguća, pa i kada nam se čini da je nešto nemoguće.
-Iz školske klupe, pravo u dom, u postelju jedna pored druge. Djeluje nevjerovatno, ali evo moguće je- dodaje Zagorka.
Naglašava da je ovaj susret bio jedna u nizu dobrih stvari u Domu starih „Grabovac“.
-Sigurno je da se nikada ne bi srele da nijesmo obije došle u dom. Mala priča ali jedan veliki i značajan događaj i za mene i nju-zaključila je Zagorka, koja kaže da joj je u domu lijepo i ima sve pohvale za ovu ustanovu i osoblje.
Preuzeto sa: Susret dvije školske drugarice nakon 65 godina u Domu starih „Grabovac“ u Risnu
