Sedamdesetogodišnji Vladimir Žderić za Pobjedu o tome kako je ostvario svoju veliku želju – da prisustvuje koncertu koji je održao Manu Čao u Kotoru
Korisnik Doma starih „Grabovac“ u Risnu Vladimir Žderić 20. septembra prisustvovao je koncertu koji je održao Manu Čao u Kotoru, a za Pobjedu ekskluzivno piše kako je došlo do toga da njegov san postane realnost
Kad nešto iskreno i dovoljno snažno poželiš, sve sile univerzuma su spremne da se udruže kako bi se to i ostvarilo, napisao je veliki Paolo Koeljo.
Žderić u prvom redu tokom spektakla na Trgu od oružja
Odavno sam pristalica te tvrdnje, a odnedavno još i više i to sa dobrim razlogom.
Nema sumnje da je u muzičkom svijetu Manu Čao, po mnogo čemu, jedinstvena pojava. Na prvi pogled sasvim običan i jednostavan čovjek, kao i mnogi drugi. Što bi se reklo, simpatična i skroman lik iz komšiluka, neposredan i pristupačan, ni blizu imidžu neke umišljene muzičke veličine.
No, ipak, kad stupi na pozornicu i zapjeva, što uvijek radi krajnje iskreno i od srca, odjednom postajete svjesni njegove posebnosti i izuzetne harizme. Stoga se svi slažu da su njegovi nastupi nešto čemu bi svako, ko god se nađe u prilici, obavezno trebao da prisustvuje! Zato je i razumljivo da mi je, onog dana kad sam saznao da dolazi u Kotor, prva pomisao bila: „Eh, da mi je da se nekako nađem tamo...“
Narednog jutra, kao posredstvom neke čarolije, bilo je dovoljno da tu misao i želju jasno i glasno kažem u razgovoru sa našim fizioterapeutom Emilom Lukovićem, pa da stvari počnu da se događaju! Naime, Emil se, pod utiskom mojih riječi, nešto kasnije obratio socijalnoj službi Doma, tj. našoj psihološkinji Sandri Nišavić, da bi nas ona već sjutradan obavijestila kako nam je za subotu obezbijedila kombi i vozača, gospodina Đura. Takođe je kontaktirala sa ljudima iz Turističke organizacije Kotora, koji će nam obezbijediti mjesto uz samu binu, kako bih nesmetano mogao pratiti čitav događaj iz invalidskih kolica.
Žderić sa zaposlenima JU Dom starih „Grabovac“ u Risnu, Emilom Lukovićem i Sandrom Nišavić, FOTO: JU Dom starih „Grabovac“/Facebook
I kako onda ne pomisliti na upliv čarolije (?!), kad sam u srijedu pomislio želju, a u subotu i već sjedio u publici, na mjestu na kome bi mi i VIP gosti pozavidjeli, uz besplatno osvježenje (opet zaslugom domaćina iz TO Kotor), čekao da koncert počne.
Ugodnosti trenutka doprinijela je i činjenica da sam se tamo nalazio ne samo u društvu svojih pratilaca - Sandre i Emila - nego i svog sina Marka. On je iz Podgorice došao na koncert ne znajući da sam i ja tamo. Čudesno! Zar ne?!
Dalje su se stvari odvijale u istom stilu u kom su i počele. Za podizanje atmosfere svojski su se, kao predgrupa, pobrinuli momci iz Who See klape, da bi, naravno, do kulminacije došlo kad su na scenu bukvalno istrčali Manu Čao i njegovi drugari iz benda. Istrčali, dakle, i „zapljusnuli“ nas plimom nevjerovatne energije, priredivši nam pravi vatromet dobrog zvuka i izuzetno poletne pjesme i svirke, moćnog ritma i neumornog skakanja od početka do kraja. I kad već pominjemo ovo posljednje, skakao bih s publikom i ja da sam mogao. No, zato je s Manuom i njegovom družinom jednako skakala, umjesto mene, moja družina, naknadno uvećana za još tri člana, dijeleći sa mnom, u toj po svemu posebnoj noći, ne samo isti prostor i vrijeme, nego i doživljaj bez obzira na generacijsku razliku. Ukratko, bilo je za pamćenje!
Manu Čao priredio noć za pamćenje, FOTO: TO Kotor
Tri sata neodoljivog latino zvuka, u pravoj latino atmosferi i ritmu koji, kad uhvati, nikako ne pušta, nekoliko vraćanja na bis i mnogo dobrog raspoloženja… A poslije svega, vraćajući se sa Trga od oružja, „naoružan“ lijepim utiscima, još jednom sam shvatio koliko čovjeku zapravo malo treba da bi bio srećan i zadovoljan samo ako nauči da stvari doživljava srcem. Nema toga na svijetu, pogotovo u poznijim godinama, što vrijedi više od punog srca!
Ukoliko su mi te večeri sile univerzuma, koje pominje Koeljo, pomogle da se tako osjetim, onda su ljudi iz Doma starih „Grabovac“, u ovom slučaju Sandra, Emil i Đuro, kao i ljudi iz TO Kotor, svakako bili s njima u dosluhu. Ili, prije bi se reklo, oni spadaju u onu vrstu ljudi kojima je stalo i do tuđe sreće, ne samo do sopstvene. Ova priča je, u stvari, i posvećena baš toj najljepšoj osobenosti ljudskog duha.
(Autor je korisnik JU Doma starih „Grabovac“ u Risnu)
Preuzeto sa: Nema toga što vrijedi više od punog srca - Pobjeda
